Strah od života
Rad sa ljudima me je naučio da malo toga može da me iznenadi, i ako često ne razumem određena ljudska ponašanja, pokušam da prodrem do logike koja određenu osobu nagoni na određeno ponašanje. Ipak ta, samo određenom čoveku svojstvena logika, nagoni ga da se ponaša u skladu sa njom. Veoma često obrasci određenih postupaka izazivaju patnju, ali ljudi ostaju dosledni sebi i svojim slepim mrljama, ne razumevajući zašto se određeni događaji u njihovom životu ponavljaju iznova i iznova. I bol se ponavlja, a krivca za to neretko pronalaze u drugim ljudima, događajima, okolnostima.
Pitam se kada počinjemo da preuzimamo odgovornost za svoj život? Da li je potrebno da nam se dogodi velika nesreća da bi smo razumeli sebe?
Mlada, obrazovana, prelepa žena, sedi preko puta mene, suočavajući se sa najvećim ljudskim strahovima od propadanja i smrti. Uplašena je i ponosna na svoju snagu da sve to istrpi, muški iznese i preživi, jer jaki ljudi ne plaču i ne kukaju nad svojom sudbinom. Oni zahtevaju da se svet oko njih menja i prilagodi se njihovim željama. Ako taj svet to neće, onda to nije njena krivica već krivica tog sveta koji je neprilagodljiv, krut i loš. I ta priča traje. Jednu godinu, dve, dvadeset. Ona je nesrećna, svet je nesrećan i šta sad?
A tako malo je potrebno da stvari budu drugačije. Potrebno je da izađemo iz svoje zone komfora i uplovimo u nepoznate predele podzemlja, koje je naše. To podzemlje nas plaši i izaziva. Voleli bi smo da znamo šta se tamo krije, ali da nas ne boli, da nas ne poremeti. Koliko god da je loše, to nam je poznata teritorija, tu nas ne očekuju zamke koje ne poznajemo. Naša unutrašnjost nam je nepoznata i strašna, privlačna i odbojna. Pravimo se da ne postoji, po logici, ako te ignorišem onda ćeš nestati. Ali ona je tu. Neće nestati i koliko god je ne priznavali, ona postoji i na nesvesnom nivou režira naš život. Nesvesni scenarijo, koji smo napisali nekada davno i zaboravili, životni je komad koji igramo i pitamo se zašto sada posle toliko godina kada sam majka, naučnik, učiteljica, spremačica, domaćica, u sebi prepoznajem onu devojčicu koja sam nekada bila i ne umem, ne želim, da razmišljam drugačije nego ona. I ponavljam iste greške i ponosna sam na njih, jer ja ne znam drugačije i mislim da drugačije nije dobro, i ako se to nekome ne sviđa onda to nije moja greška već tog nekoga ko ne želi da se prilagodi meni.
Ta ista prelepa mlada žena, koja sedi preko puta mene, postavlja sebi isto pitanje nakon niza godina, zašto taj muškarac sa kojim je dvadeset godina, ne uradi ono što ona želi od njega?!