Previše ili premalo seksualnog nagona?

Ono što je tako fascinantno kod seksualnog nagona, jeste to koliko smo ga iskomplikovali tokom socijalne evolucije. Seks je izašao iz domena pukog oslobađanja tenzije putem orgazma u svrhu razmnožavanja, i ušao u domen intimnosti u kome se prepliću odnos sa drugim bićem i odnos prema samom sebi. Ako dođemo do stadijuma u kome ga izbegavamo i odbacujemo, šta je to u seksu što nas uznemirava? Ukoliko, s druge strane, ne možemo da se zaustavimo u traženju novih seksualnih odnosa, šta je to što doživljavamo da nas ugrožava kada tih odnosa nema?

Pre nego što stignete da kažete „Frojd“, složiću se sa time da detinjstvo jeste značajno za razvoj problema u domenu seksualnosti. U najranijem periodu posmatrajući svoje roditelje formiramo prva viđenja sebe, drugog, i odnosa između partnera. U tu sliku o svetu, mi pokušavamo da smestimo svaki naknadni utisak. Ipak, naglasila bih da loša iskustva u detinjstvu ne vode nužno ka faličnoj seksualnosti. Problem nastaje kada našim „odraslim“ razmišljanjima, osećanjima i ponašanjem održavamo štetnu seksualnu filozofiju. Dobra vest je da se ovi obrasci mogu da se promene u sadašnjem trenutku, i da nam nije potreban povratak u prošlost u kojoj bismo izmenili naše odrastanje.

 

Hiposeksualnost

(slab seksualni nagon)

Jedan od puteva da se razvije averzija prema seksu jeste poruka od roditelja da je seks prljav ili nemoralan, što se moglo sretati u konzervativnijim, puritanski nastrojenim porodicama. Međutim, sličnu poruku je moguće poslati implicitno. Zamislite dete koje prisustvuje sceni u kojoj jedan od roditelja biva uhvaćen u prevari. U njegovom sećanju može da ostane ideja o tome da je seks nečist nagon, koji ako se ne sputa – povređuje drugu osobu. Seksualno zlostavljanje takođe dovodi do toga da se seksualni čin poveže sa bolom, neprijatnošću i sramotom. Druge vrste zlostavljanja, poput emotivnog i fizičkog, mogu indirektno da utiču na kasnije seksualno ponašanje. Dete koje ne dobija neophodan osećaj prihvaćenosti i voljenosti, vremenom u zbližavanju sa drugom osobom vidi rizik od novog izvora ponižavanja ili napuštanja. Za uživanje u seksu je neophodno prepuštanje i oslobođenost u prisustvu drugog, što za osobu koja strepi od mogućnosti odbacivanja nije lako prebrodiva prepreka.

Psihoterapijsko iskustvo je često pokazalo da odsustvo istopolnog roditelja nepovoljno utiče na proces identifikacije sa svojim polom i seksualnošću koju on nosi. Tipičan primer bi bio dečak koji raste bez prisutva oca, pri čemu majka to pokušava da nadomesti zasipanjem brižnošću. Majke su neretko i te koje guše svako destruktivno ponašanje, što kasnije može biti štetno po mušku ulogu u seksualnom činu. Teško je ne primetiti da penetracija podrazumeva izvesnu dozu agresivnosti i intruzije. Majčin zaštitnički stav dovodi do toga da dečak formira sliku o ženama kao negovateljicama kojima ne sme naneti nikakvu bol, i koje su van ikakvog konteksta muško-ženskog odnosa u kome postoji seksualnost. Ne treba skočiti na zaključak da ovo dovodi do homoseksualnosti, već češće vodi u zakočenost kada, sad već odrasli dečak, treba da demonstrira tipično seksualno ponašanje muškarca.

Emotivno obojena iskustva tokom razvoja uče osobu kako svet funkcioniše, i šta može da očekuje od njega. U slučaju hiposeksualnosti, osoba izbegava seksualne odnose, jer u njima vidi izvor neprijatnosti. To može biti osećanje krivice, ukoliko postoji uverenje da je upražnjavanje seksa prljavo i da je odraz nemoralnosti i slabosti karaktera. S druge strane, strah od mogućnosti neuspeha i odbacivanja, često utiče na seksualno ponašanje. Osoba može da bude bude u grču od toga da se ne pokaže kao loš ljubavnik/ljubavnica, jer će je u tom slučaju partner odbaciti. Isto tako može imati pritisak da mora da se pokaže kao pravi muškarac/žena, jer ako to ne ume, smatraće sebe promašenim slučajem. Zahtev za perfekcijom je kočnica za prepuštanje bogatsvu seksualnih doživljaja.

 

Hiperseksualnost

(preterani seksualni nagon)

Hiperseksualnost se može shvatiti i kao zavisnost od seksa, koja po svojim karakteristikama nije puno drugačija od ostalih bolesti zavisnosti. Osoba je preokupirana pronalaženjem novih seksualnih partnera, goni je stanje napetosti koje drugim putem ne može da se reši, osim time što nekontrolisano ulazi u mnogobrojne seksualne odnose. Međutim, ono što je zanimljivo u vezi sa ljudima koji pate od hiperseksualnosti, jeste to da u intimnim odnosima koje upražnjavaju, zapravo nema intime. Preciznije rečeno, ovi pojedinci nisu u stanju da budu istinski emotivno bliski sa svojim partnerima, i seks se koristi kao neka vrsta kratkotrajnog ispunjenja proganjajuće praznine koju osoba oseća. Ovo ispunjenje se opisuje kao dejstvo droge – na mesto nemira dolazi nalet uzbuđenja, misli postaju pomućene, stvarnost van seksualnog čina prestaje da postoji, sve do orgazma, i povratka u realnost. Po završetku, pored osobe sa kojom ne umeju da ostvare bliskost van telesnog kontakta, osećanje praznine i besmisla se produbljuje. Sledi napuštanje privremenog seksualnog partnera, da bi se kasnije ponovio ciklus sa sledećim.

U slučaju hiposeksualnosti, osoba seksu oduzima značaj, jer joj je to lakše nego da se nosi sa njegovim negativnim ishodom. Hiperseksualnost je, sa druge strane, pridavanje značaja seksu, jer je sve van njega polje u kome se osoba ne oseća dobro. Strah od bliskosti sugeriše da postoji iskustvo u prošlosti u kome se pažnja i toplina od strane drugih ljudi doživela kao nesigurna ili nedostupna. Dete koje je naučilo da roditelji često neće biti tu kada ih doziva, ili je doživelo odbacivanje od strane majke koja mu je preko potrebna, počeće da doživljavaju bliskost kao nešto nad čime visi kletva „dabogda imao, pa nemao“. Kasnije, tokom života, imaće poteškoća da se otvore pred drugim i da pokažu emocije, jer mu prethodna iskustva govore da će u trenucima ranjivosti biti napušteni. Ovo vodi ka distanciranju od objekata ljubavi, i do stvaranja jednog hladnog, udaljenog sveta, od kog mogu pobeći ukoliko nađu neku privremenu zamenu, nešto što je intenzivno, a nepovređujuće. Nešto što liči na dobijanje pažnje, ali što neće nositi pretnju od njenog uskraćivanja. Površni seksualni odnosi ne predstavljaju autentično uživanje, već utočište od ništavila. Svrha odnosa se završava po okončavanju seksualnog čina, i partner se vidi samo kao objekat zadovoljenja želje, a ne kao ljudsko biće koje može pružiti išta više od toga.

Postoje dva mehanizma koji održavaju ovakvo stanje u odraslom dobu. S jedne strane, ono što se pojavljuje u svim bolestima zavisnosti, jeste nisko tolerisanje frustracije. Osoba doživljava da ne može da podnese da joj bude loše, i da apsolutno mora da ulazi u seksualne odnose kako bi taj potištenost potisnula vrtlogom kratkotrajnog uzbuđenja. Drugi proces koji se odvija u hiperseksualnosti, jeste izbegavanje intimnosti sa partnerom, tako što osoba uverava sebe da ne sme da pokaže svoju slabu stranu drugome. Svoje sprečavanje emotivnog otvaranja dodatno potkrepljuje parolom „Nemoj imati velika očekivanja, i nećeš se puno razočarati“, koja bi se mogla prevesti u – „Nemoj nikoga da voliš, manje će te boleti ako te taj neko napusti.“ Međutim, uprkos tome što napuštenost povezuju sa najranijim i najmučnijim osećanjima, ove osobe imaju kapaciteta da je podnesu, jer raspolažu daleko većom snagom i sposobnošću razumevanja od one koju su imali u detinjstvu.