Promena vremena

Jesen mi nije najdraži period u toku godine, iz mnogo tmurnih i očiglednih razloga. Kao što ni sve ostalo nije crno ili belo, tako i u jeseni ima nešto lepo i interesantno. Opet, za neke stvari je apsolutno savršena. Šuškanje pod ćebetom sa lepšom polovinom ili uz knjigu i topao čaj, planinarenje sa dragim ljudima po šumama raznih boja i još mnogo toga. Savršena je i za introspekciju, preispitivanje i poneku pouku o životu. Deluje kao neka promena vremena koja traje mesecima. A promena vremena mi uvek donosi stari bol u leđima. Danima me doziva sve jače, sve dok me ne podseti kako sam prvi put napravio sebi taj problem. Pokušavao sam da radim jogu, onako kako sam tada jedino umeo, na mišiće, snagu i brzinu. I tako sam u jednom ,,treningu” malo brže promenio položaj i ostao neko vreme u istom, kao spomenik. Od tada, nakon rehabilitacije, jesen i bilo koja druga promena vremena me podseća kako sam nesmotreno novu stvar pokušao da uradim na stari, poznat način. Kako je meni svaka jesen stresna zbog obaveznog konstantnog bola, tako je i u životu inače svaka promena stresna, bilo pozitivna ili negativna. U svakom slučaju, zahteva od nas da angažujemo naše kapacitete i prilagodimo se. Da izvučemo iz sebe poneki uspavani atom snage.

Stari obrasci nas često ograničavaju u novim stvarima. Pokušavamo da uglavimo nekako taj stari, dobro uvežbani način u nove okolnosti, kao da u dečju igračku sa oblicima uporno pokušavamo na silu da stavimo krug u trougao, pa se čudimo kako ne ide i trudimo se sve jače, dok se potpuno ne iscrpimo i potvrdimo sebi, po ko zna koji put, da je svet ružno mesto, da su drugi ljudi loši ili da mi ne vredimo. I tako još jednom potvrdimo svoje stare odluke i svoje odavno donešene zaključke.

Teško je napustiti navike i odustati od starih, dobro uvežbanih obrazaca. Gotovo sve što smo u životu do sada postigli je zahvaljujući njima. Grčevito ih se držimo iz straha da nećemo moći drugačije i da će se sve raspasti. U stvari, kao da teramo nove aplikacije i programe da funkcionišu na zastarelom operativnom sistemu koji je neophodno ažururati. U tom strahu najčešće zaboravljamo da je moć adaptacije najdublje utkana u DNK ljudske vrste. Zapravo je ona ta koja nas je dovela do ove tačke ,,sada i ovde” i ona je osnovni mehanizam evolucije čoveka. Važno je da kada dođemo do naredne stepenice u životu i razvoju dozvolimo sebi da rastemo, da ažuriramo operativni sistem. Kao kod bonsai drveta, vešte ruke majstora mu ne dozvoljavaju da prirodno raste, spontano se razvija i postigne svoj pun potencijal…već ga majstor svojom umetnošću sabotaže drži da bude na oko lepo, ali ipak zakržljalo.

Dugujemo sebi da verujemo u svoje potencijale, kapacitete, svoju moć adaptacije. Starim obrascima možemo da se zahvalimo i da im damo pravo na odavno zasluženu penziju ili bar godišnji odmor. Naravno, uvek možemo da ih pozovemo u pomoć za neku specijalnu misiju, ali da tragamo za novim načinima rešavanja problema, da učimo nove veštine i otkrivamo šta sve možemo da budemo. Na kraju krajeva, svašta smo preživeli i dalje smo tu. Kroz put psihoterapije i savetovanja možemo da uvidimo i iskusimo da svaka nova promena vremena može da bude nova prilika da potvrdimo da ćemo biti dobro šta god da nas zadesi.